Hormoni su uvijek lako upotrebljivi kao dežurni klinci za sve- PMS, pubertetske mušice, svađe sa starcima, ponoćne gozbe. Pokazalo se da njihovom lošem djelovanju ne možemo pobjeći čak niti kada smo najzaštićeniji, u maminoj buši (hm, maternici preciznije, da ne bi ispalo da sam anatomiju prošla na lijepe okice). Otprije se znalo da razina oksitocina utječe na odnos majke i mladunčeta u sisavaca. Naime, ženke kojima su izmjerene niske razine oksitocina u krvi manje su marile za svoje mlade, manje su ih lizale i grijale svojim tijelom. Da podsjetim, odnosno pojasnim, oksitocin je hormon koji se luči za vrijeme trudnoće (djeluje na tkivo dojke, tako da one postaju veće) i nakon nje (potiče laktaciju, odnosno proizvodnju i lučenje mlijeka). Uzrokuje i održava kontrakcije maternice (trudove), koje dovode do poroda. Također uzrokuje omekšavanje spoja pubičnih kostiju što omogućava njihovo razdvajanje i olakšavanje porođaja. Ali to očito nisu njegova jedina djelovanja, izgleda da vražićak djeluje i na mozak.

Mame- ljudi s niskim razinama oksitocina u trudnoći i za vrijeme laktacije (razdoblja u kojem doje) uspostavljaju lošiji emocionalni kontakt s bebom, manje provjeravaju je li njeno zlato dobro, je li kinderbed dobro osiguran, manje su senzibilizirane na promjene u djetetovom ponašanju i navikama. S psihoanalitičkog aspekta, to predstavlja temelje za lošije odnose u daljnjem životu. Također, za razliku od mama koje imaju više razine oksitocina, pokazuju manju tendenciju za činjenje odnosa s djetetom posebnim, ne smišljaju samo njihove interne igre, ne pjevaju mu određene pjesme i ne kupaju ga i hrane na nježan, poseban način, koji ostatak obitelji ne kopira lako. Samo je jedna mama, posebna i nezamjenjiva. Ako nije tako, kriv je oksitocin, sram ga bilo.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molim ulogirajte se ili registrirajte.