|

U periodu od 18.-22. veljače 2010. u San Dijegu (SAD) je održan godišnji sastanak Američke asocijacije za unapređenje znanosti(American Association for the Advancement of Science, u daljem tekstu AAAS) na kojem su, među ostalim, predstavljeni i novi rezultati iopservacije u provođenju melodijsko-intonacijske terapije. Od ovih, vjerojatno su „najšokantniji“ i najzanimljiviji oni postignuti sa osobama koje su preboljele moždani infarkt koji je zahvatio Brokino područje. Kako znamo, ove osobe gube sposobnost mislenog govora, pri čemu im ostaju očuvane sposobnosti razumjevanja govora. Osim ovoga, takve su osobe sposobne i pjevati.
Naime, kao posljedica lateralizacije mozga i specijalizacije njegovih dijelova, lijeva hemisfera biva dominantno uključena u govor, no desna se „specijalizira“ za melodiju, muziku i pjevanje. Da je ovo i te kako iskoristivo govori iskustvo o tome da osobe sa postinfarktnom motoričkom afazijom mogu redovito otpjevati riječi koje bi inače izgovorili. No - probajte to spjevati sudiji. Natrag na San Dijego. Profesor Gottfried Schlaug je predstavio preliminarne rezultate randomizirane kontrolirane kliničke studije u kojoj je rabio kao djelatni agens melodijsko-intonacijsku terapiju. Melodijsko-intonacijska terapija je terapijski postupak kojim se prvo mobiliziraju desnostrane moždane regije homologne govornim, da bi se kasnije one remodelirale i, oslobođene obligatorne povezanosti sa muzikom, bile iskorištene za govor. Pacijenti koji su bili tretirani ovom metodom su pokazali, prvo i osnovno, sposobnost govora. Nadalje, njihov je vokabular nakon retmana nastavio rasti, te je uočena retencija postignutog oporavka. Ovome su pridružene i mjere izmjerene MRI-om, koje su pokazale povećanje volumena interhemisferalnih aksonskih sveza, u skladu s postupnim remodeliranjem mozga. Dodajmo još ovome i izrazito bitnu opservaciju da je u uzorku bilo i judi koji su „svoj“ CVI imali prije 2,3 pa i 4 godine. No, da ovo ipak nije bajka govori činjenica da je i pored toga vokabular pacijenata ostao prilično sužen, sa svega stotinjak riječi, govori činjenica da su pacijenti morali i dalje prilikom govora intonirati osnovu melodiju s kojom su rehabilitirani te da su i dalje navezani na relativno proste rečenice. S druge strane, melodijsko-intonacijska terapija kao takva nije otkriće XXI stoljeća. Prvi dokumentirani slučajevi njene uporabe datiraju još iz 1973., s radovima autora Sparksa, Helma i Alberta ali i pored toga, dosadašnja saznanja o njoj su vrlo skromna i oskudna. Istraživanja se nastavljaju i nadamo se boljim vijestima na ovom polju u doglednoj budućnosti.
Samo registrirani korisnici mogu komentirati. Molim ulogirajte se ili registrirajte. |