|
 Svakoga dana 20.000 djece umre od gladi...
Rečenica koja iza glagola "biti" ne sadrži drugi glagol ili ga ne podržava imenicom ili barem pridjevkom, djeluje nedorečeno, nedovršeno, nesuvislo. Kažem li da se u svijetu komešanja bojim da smo zaboravili biti, djelovat ću kao sudac, strašan i ujedno šašav. Međutim, strah je postao temeljna osobina svjesnih. Strah od depersonalizacije, alijenacije, otuđenja od svijeta i sebe samih. Kugla na kojoj se okrećemo vrvi površnim ljudima, zasipaju nas reklame, pomodni smjerovi razmišljanja i sve smo češće preslikom shema nego individuumi. Onaj prijeko potrebni identifikacijski znak titlovan s "ja" gubi se u žurbi prilagođavanja stilovima odijevanja i ophođenja, s načinima lickanja i laskanja, traženjima partnera i shrink to fit trapericama. Ironija je u riječi "fit" - čemu da pristaje traženi item, čemu, kad ne poznajemo ni sebe.
Prošlost, sadašnjost, budućnost, promiču strelovito, imanentni smo jedimo tuposti, tragamo za srećom, a sretnih trenutaka postajemo svjesni tek u retrospektivi, kada je za njima moguće tek žaliti i opet propuštamo živjeti u sadašnjosti, biti prisutni."O vrijeme stani čas, nek' malko dulje traje bijeg tvoj nesnosan" Koliko nam vremena treba? Ne naučimo li živjeti trenutak, a ovo mi je sad tajna života zbog koje smo pozvani na "ovu grudu zvanu Zemlja", ni sva beskonačnost sa svojim nježnim tonovima harfi ne može biti dovoljna. Čovjek je biće osjećaja, homo ludens, jer smišlja, smije se, plače, voli, pati pa ne može ni biti, ukoliko nije prožet beskrajnom paletom osjećaja, a oni ostaju uvijek tek uspomenom. Sjećanja su dobra stvar, i to je nešto, sjećati se, ali "nema života od sjećanja". Ne smijemo potpasti pod okrutni kotač vremena i dopustiti si da čak i ne prohujimo s vremenom, da ono izmakne negdje pored nas. Izmučeni mukama svjetovnim, svakodnevnim brigama, ne usuđujemo se više dići glave, zahvaliti barem na suncu čije zrake miluju krošnje drveća i blago osvjetljuju vlati trava. "U prisutnosti je tajna vječnosti", tema mnogih pjesnika, koji su eto, tek čuđenje u ovom svijetu.
Da bi opstao kao duhovno biće, što je bit života i postojanja, čovjek treba ostaviti "svakom danu njegovu brigu" i ispuniti ga uzvišenijim stvarima, jer proživljen trenutak je kao kap skupocjenog parfema - traje danima. Ne smijemo život prihvaćati pasivno, trebamo biti uronjeni u vrijeme, ne smijemo shvaćati život kao puku bačenost u svijet, već se trebamo oživotvoriti, sudjelovati u izgradnji vlastitog bića.
Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molim ulogirajte se ili registrirajte. |
Čuli smo 
Pitate se kako se način odrastanja i ponašanje
Da, zvuči nevjerojatno i savršeno i kao ostvarenje svih snova. Ali, je li istinito? Najnovije istraživanje objav... 
Oduvijek ste mrzili bakterije, mislite kako je dezinficijens preblago rješenje. Natjerajte bakterije da mole za milost s novim ... 