presađivanje jetre može biti etički dvojbeno. Naime, naišao sam na članak u američkom časopisu koji govori o slučaju presađivanja jetre između dvoje braće. Jedan je brat donirao dio svoje jetre drugome pri čemu je brat kojem je trebala transplantacija jetre danas živ, dok je brat-donor umro. Zašto sam baš izabrao ovu priču kao svojevrstan background i uvod u svoj članak. Pa iz više razloga, i to prvenstveno zbog činjenice da operacija transplantiranja jetre spada u jedan od najsloženijih i najtežih postupaka tranplantacije uopće, a pogotovo to vrijedi u slučaju kada su i donor i primaoc odrasle osobe. Ovu operaciju kao i još otprilike stotinjak drugih izvela je u periodu od tri godine bolnica The Mount Sinai Medical Centre u New Yorku, no ono što ih je natjeralo da prekinu s takvim operacijama do daljnjeg bila je stopa smrtnosti od 1%. To se možda laicima i ne čini mnogo no vjerujte da ipak jest. Tu se sada nameće ono vječito i sveprisutno etičko pitanje provoditi ili ne provoditi takve operacije. Većina liječnika je rekla ne upravo zbog visoke stope smrtnosti. No pogledajmo i drugu stranu medalje tj. kako ne provoditi takve operacije kada se liječnici svugdje u svijetu suočavaju sa rastućim brojem onih kojima je potrebna transplantacija jetre dok se u isto vrijeme broj potencijalnih donora smanjuje. Liste čekanja su ogromne, teško je naći kompatibilnog donora, dugo se čeka na zahvat koji je usto i jako skup. No to na žalost nije ništa novo. ono što jest novo kod ovakve vrste zahvata jeste činjenica da se liječnike dovodi u jednu paradoksalnu situaciju koju bih se usudio nazvati paradoksom Hipokratove zakletve. Naime, prvo i usudio bih se reći najsvetije pravilo medicine koje je izrečeno u Hipokratovoj zakletvi jest ono koje kaže da liječnik ne smije naškoditi pacijentu, no ujedno mu je dužan pomoći svime što je u njegovoj moći. Paradoksalnost je očita no pitanje je postoji li izlaz iz takve situacije? Pa, za sada čini se da ne no jedno od mogućih rješenja koja su realna i na kojima se radi jest postupak kloniranja organa. Da li je to budućnost transplantacijske medicine? Rekao bih da da i to definitivno, a i prednosti su i više nego očite od kojih je u principu najbitnija ona da više ne bi bile potrebne liste čekanja, presađivao bi se cijeli organ čime bi se izbjegao čitav niz mogućih komplikacija, te naravno izbjegla bi se imunološka reakcija i moguće odbacivanje organa. Dakle na ovaj bi način bio zadovoljen čitav niz preduvjeta za uspješno obavljanje takovih zahvata, a vjerujem da bi se na taj način rješile i mnoge etičke dileme. Ipak, da se ne bismo zanosili bit ću realan. Doista je tako nešto, tehnički gledano, moguće ostvariti no trebamo biti svjesni da je za to potrebna tehnika i oprema koju svakako imaju veliki istraživački centri i velike farmaceutske kompanije. A oni, gledano prema sveprisutnijem sirovom kapitalističkom načinu razmišljanja, nisu nikakve dobrotvorne ustanove i stoga je za očekivati da će na žalost u bliskoj budućnosti kada takvi zahvati transplantiranja kloniranih organa postanu realnost oni vrlo vjerojatno neće biti jeftini i prilagođeni našem standardu. To ipak ne znači da ne možemo barem malo biti utopisti i nadati se boljem sutra za nas i naše pacijente, zar ne!
Samo registrirani korisnici mogu komentirati. Molim ulogirajte se ili registrirajte.
Pozivaju se zainteresirani da se pridruže mjesečnom druženju na temu e-učenjau ponedjeljak, 19. ožujka 2012. u 16 sati, u učionici E u Srcu. Naslov predavanja je "CourseLab - alat za kreiranje e-kolegija" a održat će ga&...