Popularne su priče o tome kako puštanje klasične glazbe fetusima povoljno utječe na razvoj mozga i na inteligenciju. Jedna studija u Velikoj Britaniji ukazuje da to nije baš tako.

Prema toj studiji, djeca prepoznaju glazbu kojoj su bila izložena prenatalno, čak i do 12 mjeseci nakon rođenja. Ta činjenica je zanimljiva jer otkriva sposobnost mozga da i u najranijem stadiju razvoja pohranjuje informacije u dugoročno pamćenje. I ne samo to. Djeca čak preferiraju određenu vrstu glazbe koja im se puštala dok su bila u utrobi. Kada bi ovakav zaključak generalizirali, ne bi mogli pobjeći od činjenice da je prenatalni razvoj važan za razvoj ličnosti.

Kako fetus star 20 tjedana može čuti, majke su u zadnjem trimestru trudnoće puštale svojim fetusima različlitu vrstu glazbe. I pokazalo se da ovisno o tome kakvu je vrstu glazbe majka puštala svom fetusu, takvu je glazbu dijete kasnije prepoznavalo i pokazivalo veći interes. Važno je naglasiti da djeca nisu bila izložena glazbi kojoj su bila izložena prenatalno sve do prvog rođendana. I upravo ubog toga imamo dokaz da se radi o dugoročnom pamćenju stvorenom u utrobi, a ne kasnije. Djeca pokazuju svoj interes i prepoznavanje glazbe duljim zadržavanjem pogleda na izvoru zvuka ovisno o vrsti glazbe koju su slušala prenatalno.

Nije važno kakva je vrsta glazbe, djeca pamte Mozarta jednako kao i reggae. Ali će kasnije ako su ima majke puštale reggae, prije zapaziti reggae glazbu. I ta sposobnost nema, zasad, jasne poveznice sa inteligencijom djece.

Ako nastavimo razmišljati u ovom smjeru, možda će se napkon prihvatiti ono što je svima koji razmišljaju o sebi jasno, a to je da odnos između majke i djeteta ostavlja neizbrisiv trag na razvoj osobnosti, pa čak i prije samog rođenja.