Na to pitanje ne postoji jednostavan odgovor. Čini se da i nije toliko čest slučaj u cjelokupnoj populaciji da se pogriješi u dijagnozi, ili provede kriva terapija, no u nekim kritičnim skupinama to može zapečatiti sudbinu pacijenta koji se medicinskoj struci obratio sa povjerenjem. Pronašla sam nešto podataka koji bi mogli bar malo rasvijetliti ovo pitanje.

Studija o incidentima sigurnosti pacijenta (Patient Safety Incidents), koju je proveo HealthGrades , kaže da je stopa krive dijagnoze i zakašnjelog liječenja odgovorna za ugrožavanje sigurnosti pacijenta 155 na 1000 hospitaliziranih osoba.

Nacionalna zaklada za sigurnost pacijenata (National Patient Safety Foundation ) je u SAD-u provela 1997. godine telefonsku anketu u kojoj je 40 % anketiranih  pacijenata navelo grešku u liječenju, bilo krivu dijagnozu ili krivu terapiju.  Međutim, samo njih 8 % je istaknulo nepostavljanje prave dijagnoze kao glavni problem, što otežava interpretaciju rezultata. Ugrubo, može se reći da udio krivih dijagnoza varira od 8 - 40 %.

Posebna skupina koja je bila proučavana su pacijenti u Jedinicama intenzivnog liječenja. Tamo je sa većom sigurnošću utvrđena stopa pogreške u dijagnozi i liječenju od 20 - 40 %. Što i ne čudi, jer je na tom odjelu brzina u odlučivanju neizbježna.

5 dijagnoza koje nose najveći rizik od prekasnog utvrđivanja bolesti i kasnog početka liječenja su infarkt miokarda, karcinom dojke, apendicitis, karcinom pluća i karcinom kolona. Većinom zbog nestručne interpretacije dijagnostičkih testova.

Iako nemamo najtočnije podatke o ovom problemu, ne smijemo zanemariti ni ove skromne spoznaje. Ipak ne liječimo brojeve, nego osobe.