Postoji jedan mit inspiriran željom za bržim, višim i boljim…Taj je o hormonu rasta koji povećava fizičku izdržljivost sportaša te im tako pomaže u postizanju boljih rezultata.

Ipak, prije nego se neki prerano povesele lovorovom vijencu oko svojih uznositih čela,  dobra stara znanost im brka račune. Naime, hormon rasta mijenja tjelesnu kompoziciju (čitaj: popularne abdominalne ‘pločice’ postaju ‘blokovi’), no ne utječe na snagu niti kapacitet za vježbanje. Štoviše, znanstvenici su primjetili kako posljedična natečenost mišića koja slijedi primjenu hormona rasta u zdravih pojedinaca uzrokuje i brži zamor takvih ‘sam svoj majstor’ individua.

Nije potrebno naglašavati kako je upotrebu tog hormona zabranila većina sportskih odbora,  uključujući i Olimpijski. Jedini način na koji ga se ‘nabavlja’ je ilegalni, neprovjereni sastojci se razmjenjuju po zabitim kutevima mračnih ulica (you got the point, anyway). Postavlja se pitanje i kakvo bi zadovoljstvo donijela primjena nekog drugog (djelotvornog) stimulusa uz odnesenu pobjedu na vrhunskom natjecanju (a i onom između dva kvarta) jer nisu malobrojni primjeri ‘palih zvijezda’ koje su pod teretom grižnje savjesti vratili sjajne medalje zaslužene dopingom. U svakom slučaju, postoje bolji načini za postizanje boljih rezultata…Vježbanje,  naravno.

Hormon rasta svoju primjenu zaslužuje zasad jedino kod osoba koji imaju njegov deficit.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.
Molim ulogirajte se ili registrirajte.