Povijest

Povijest ortopediju u svijetu

Ortopedija je medicinska specijalnost koja se bavi proučavanjem, sprečavanjem i liječenjem bolesti sustava za kretanje. Naziv ortopedija dolazi od grčke riječi orthos, što znači ravan, uspravan, i od riječi paidion što znači dijete. Skovao ju je francuski liječnik Nikola Andre (profesor medicine na Sveučilištu u Parizu) koji je 1741. godine objavio knjigu  pod naslovom "Ortopedija: umijeće sprečavanja i korigiranja deformacije tijela u djeteta". Pojam ortopedija ostao je u upotrebi, iako se specijalnost proširila mnogo više od liječenja djece.  Andreova ilustracija na početku njegove knjige, mlado drvo koje se u rastu ispravlja privezivanjem za ravni stup, ostaje simbol ortopedije i danas.

Ortopedi  17. i 18. stoljeća imali su mnogo znanja o deformitetima prikupljenih od Grka, Rimljana i renesansnih liječnika. U knjigama Hipokratove škole o frakturama postoje odlične diskusije o kliničkim aspektima i liječenju fraktura i dislokacija, te upotrebi trakcije u liječenju prijeloma. Deformiteti stopala prepoznati su kao prirođeni deformiteti. Galen je u mnogome pridonio u razumijevanju mišićne kontrakcije i značenju ulaska živčanih vlakana u mišić. Od 11. Stoljeća, kada škola u Salernu naglašava važnost anatomije kao osnovni temelj kirurške prakse, preko Leonarda da Vincija i njegovog proučavanja principa rada mišića pa sve do Haversa koji se posvetio proučavanju kosti i zglobova.
Rana ortopedija koncentrirana je na korekciju stanja, najčešće u djece, kao što su skolioza, paralize uzrokovane poliomijelitisom, tuberkuloze kosti  i prirođene deformacije poput iščašenja kukova ili deformacije stopala. Postupno, ortopedija uključuje prijelome, dislokaciju i traumu skeleta  u okviru svoje specijalnosti.

Desetljećima ortopedija se svodila na liječenje prijeloma manipulacijom kosti i zglobova. Prijelomi kuka, kao i mnogi drugi, smatrali su se neizlječivima i bili su ignorirani. Pacijent je mirovao, dopuštajući prijelomu da zaraste, a tada je morao prilagoditi način života novonastalim poteškoćama u hodanju, nemogućnosti saginjanja ili drugim teškoćama koje su proizašle iz krivog sraštavanja.

U tridesetim godinama prošlog stoljeća razvijen je specijalni čavao, dizajniran da drži zajedno koštane ulomke, dopuštajući im da bolje srastu. Nekoliko godina kasnije izumljena je i metalna proteza koja je trebala zamijeniti glavu bedrene kosti, koja je dio zgloba kuka, i koja često nije srasla nakon prijeloma. Totalna endoproteza zgloba kuka kasnije je izumljena, te se i dalje revidira i poboljšava da bi bolesnicima omogućila maksimalnu pokretljivost u zglobu kuka.

Ortopedija je danas pretežno kirurška struka, međutim, sačuvala je i svoje povijesne specifičnosti koje još uvijek obuhvaćaju brigu za preventivu i rehabilitaciju bolesti i ozljeda sustava za kretanje, te tako surađuje s ostalim specijalnostima kao što su pedijatrija, neurologija, fizikalna medicina, školska medicina i reumatologija.  Posljednjih pedesetak godina praktički su nestale bolesti kao tuberkuloza, dječja kljenut, rahitis, a preventivnim su se djelovanjem svele na najmanju moguću mjeru prirođene ortopedske mane (prirođeno iščašenje kukova, deformacije stopala, prirođeni krivi vrat).  S druge strane, produženjem životnog vijeka stanovništva u prvi plan dolazi problematika degenerativnih bolesti, prijeloma zbog osteoporoze, ozljede (prometne, profesionalne, športske) i posljedice sustava za kretanje.

U području rekonstruktivne kirurgije sustava za kretanje spektakularni se rezultati postižu primjenom mikrokirurške tehnike i primjenom vaskularnih presadaka. Ne manje spektakularni rezultati se postižu primjenom kirurške artroskopije zglobova, te postupkom endoskopske kirurgije izvanzglobnih struktura (karpalni kanal, Ahilova tetiva).

Budućnost ortopedije je ipak u rukama temeljnih medicinskih znanosti, tj. molekularne biologije.  Već danas postoje klinička iskustva primjeni kulture hrskavičnih stanica u liječenju defekata zglobne hrskavice ili u primjeni koštanog morfogenetskog proteina (bone morphogenic protein - BMP) u pospješenju cijeljenja kosti, a i regeneracije hrskavice. Genska terapija u ortopediji više nije znanstvena fantastika već se primjenjuje u kliničkoj praksi, i to ne samo za nasljedne, manje učestale bolesti, kao što je osteogenesis imperfecta, već i za vrlo učestale kronične bolesti, primjerice degenerativni ili upalni osteoarthritis, zatim za osteo porozu i općenito za poboljšanje cijeljenja ozljeda i oštećenja sustava za kretanje.

dr. Alan Mahnik