Povijest

Povijest ortopedije na tlu Hrvatske

Povijest ortopedije na tlu Hrvatske apsolutno je rezultat djelovanja profesora Špišića kao utemeljitelja ortopedije i rehabilitacije u Hrvatskoj, osnivača Klinike i Katedre za ortopediju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Prof.dr.sc. Božidar Špišić rođen je 6. rujna 1879. g. u Sisku. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a medicinski studij u Grazu, gdje je promoviran na čast doktora sveukupne medicine 1904. Nakon završetka studija posvećuje se ortopediji. Specijalizirao je kod tada najprominentnijih ortopeda Njemačke i Austrije, a 1908. g. vratio se u Zagreb. Kako mu prijedlog koji je uputio Kraljevskoj zemaljskoj vladi za osnivanje ortopedskog odjela u jednoj od zagrebačkih bolnica nije bio usvojen, osniva u Zagrebu privatni ortopedski zavod. Bio je to prvi ortopedski zavod na slavenskom jugu uopće. U radu mu je pomagala supruga Ema špišić, koja je kod Witteka u Grazu izučila anesteziju i ortopedsku gimnastiku i koja je bila naš prvi izučeni fizioterapeut.
Za vrijeme balkanskih ratova 1912. i 1913. Špišić je dobrovoljno radio u bolnicama u Beogradu i Nišu i prikupio dragocjeno iskustvo za daljnji ortopedski rad. Godine 1914. osniva u Zagrebu Ortopedski institut za ratne ozljeđenike i stavlja Bolnici Crvenog križa na raspolaganje svoj ortopedski zavod. U nastojanju da stvori instituciju u kojoj će i poslije rata invalidi dobiti potrebno naknadno liječenje i naobrazbu, Špišić uređuje novu zgradu Građanske škole u Marulićevoj ulici za Ortopedsku bolnicu s rehabilitacijskim odjelom. Tako su osnovane u Zagrebu tri bazične ortopedske ustanove, i to: Ortopedska bolnica, Invalidska škola i Ortopedska radionica, gdje se provodila kompletna medicinska i profesionalna rehabilitacija ratnih invalida u današnjem najmodernijem smislu te riječi. Iz te ere postoje i brojne publikacije i dokumenti koji govore o uspješnom radu ortopedske službe u osposobljavanju invalida.
Poslije I. svjetskog rata Špišić organizira novi ortopedski centar u nedovršenim zgradama Gradske ubožnice na Sv. Duhu. U želji da osigura ortopedski pomladak, Špišić upućuje predstavku Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u kojoj obrazlaže potrebu da se predmet "Ortopedija" uvede u nastavni plan medicinske obuke. 15. prosinca 1922. godine dobiva nakon održanog predavanja o temi "Kontrakture" "venia legendi", postaje privatni docent i počinje odmah predavanjima i praktičnim vježbama u Bolnici Sv. Duh. Preseljenjem Zakladne bolnice Milosrdne braće u zgrade na Sv. Duhu 1927. godine, pretvorena je Ortopedska bolnica u ortopedski odjel sa 75 kreveta, a Špišić radi u svom zavodu u Palmotićevoj ulici i ovdje drži studentima predavanja i vježbe. 1929. godine postaje Špišić izvanrednim profesorom ortopedije na Medicinskom fakultetu.
Nedovoljno iskorišten prostor Dječje klinike na salati ustupljen je ortopediji, i tako je 1930. godine počela radom Ortopedska klinika. Tu se razvija uska i plodna suradnja između pedijatrije i ortopedije. 1933. godine Špišić postaje redovnim profesorom iz ortopedije. Početkom travnja 1940. godine nova Ortopedska klinika na salati je potpuno dovršena, uređena i opskrbljena svime što je za najsuvremeniji klinički rad bilo potrebno.
U svibnju 1945. godine Špišić dobiva zadatak da na Sv. Duhu organizira novi ortopedski centar, a potom ga Ministarstvo socijalne politike poziva da surađuje i u organizaciji Doma za sakatu djecu na Goljaku u Zagrebu. Bolest sprečava Špišića u njegovu daljem aktivnom djelovanju, te je 1946. godine umirovljen.
Špišić je svojim radom udario temelje ortopediji, rehabilitaciji I skrbi za sakatu djecu u našoj zemlji. Od 1907. godine kada je objavljen njegov prvi rad "O kongenitalnom defektu femura", napisao je u toku svog plodonosnog rada više od 100 naučnih i stručnih radova iz svih područja ortopedije. Posebice se bavio pitanjem prirođenih mana, osobito prirođenog iščašenja kuka, problemima invalidnosti, protetike, rehabilitacije a neumorno je isticao socijalnomedicinsku važnost ortopedije. Izradio je više originalnih terapijskih postupaka: liječenje ishemičkih kontraktura šake pomoću sadrenog tuljca i vate, modifikaciju operativnog liječenja pes planusa i haluks valgusa, operativno liječenje amputacijskih bataljaka, metodu temporerne resekcije i reimplantacije kosti kod teških rahitičnih deformacija, konstrukciju kolica za djecu s prirođenim iščašenjima kuka itd. Učvrstio je pojam funkcionalnog liječenja koje je vrlo važno u ortopediji. U radovima koji tretiraju problem invalida a osobito probleme invalidne djece ističe se njegov duboki socijalni osjećaj. Svoje gotovo 50godišnje iskustvo ostavio je pokoljenjima sažeto u svojoj knjizi, >Ortopedija<, Školska knjiga, Zagreb 1952. godine.
Špišić je bio počasni član Čehoslovačkog ortopedskog društva, dopisni član Njemačkog i Austrijskog ortopedskog društva te redovan član Međunarodnog udruženja ortopedskih kirurga i traumatologa (SICOT) i mnogih drugih evropskih ortopedskih društava. Jedan je od osnivača Jugoslavenskog ortopedskog društva, te organizator i aktivni sudionik prvih slavenskih ortopedskih kongresa u našoj zemlji. Prisustvovao je i aktivno sudjelovao na mnogim evropskim ortopedskim kongresima. Ne dovršivši svoj posljednji rad o prirođenim deformacijama, tiskan post mortem s istom problematikom kao i u prvom objelodanjenom radu 1907. godine, umro je 31. kolovoza 1957. godine.