Hrvatsko društvo za dječju ortopediju HLZ-a

 

Predsjednik: doc. dr. sc. Tomislav Đapić,prim. dr.med.

Dopredsjednici: prof. dr. sc. Darko Antičević, dr.med.,prim.dr.sc. Gordana Miličić, prim. dr.med.

Tajnik: Igor Šmigovec dr.med.

Blagajnik: mr.sc. Irenko Bajok dr.med.

Upravni odbor: mr.sc. Irenko Bajok dr.med.,Drago Čalaga, dr.med Hrvoje Pitlović , dr.med., Danči Tripalo dr.med.

Sjedište: Klinika za ortopediju Kliničkog bolničkog centra Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Šalata 7, 10000 Zagreb
tel:(01)2368 911
fax:(01) 23799 13
e-mail: ortopedija@ yahoo.com
WEB: www.hddo.mef.hr

Hrvatsko društvo za dječju ortopediju Hrvatskog liječničkog zbora ( HDDO HLZ-a) okuplja liječnike raznih specijalnosti i specijalizante te druge zdravstvene radnike i radnike u zdravstvu uključene u liječenje djece i adolescenata sa deformacijama, bolestima , ozljedama i posljedicama ozljeda sustava za kretanje.

Osnovni cilj društva je poboljšati prevenciju, dijagnostiku, liječenje i istraživanje deformacija, bolesti , ozljeda i posljedica ozljeda sustava za kretanje u djece i adolescenata.

HDDO HLZ djeluje kroz redovite stručne sastanke, organiziranje stručnih tečajeva iz dječje ortopedije, te kroz druge oblike aktivnosti.

Dječja ortopedija je grana koja se bavi dijagnosticiranjem, liječenjem i prevencijom bolesti i ozljeda te posljedica ozljeda sustava za kretanje u djece i adolescenata. Razdjelnica prema ortopediji odraslih je prisustvo ploča rasta te time i samog rasta i razvoja u djece i adolescenata. Od samih početaka ortopedije u 18 stoljeću veliki dio ortopedije je bio posvećen djeci i liječenju deformacija ekstremiteta i kralježnice od kojih su velik broj bile stečene deformacije zbog proširenih vitamin D deficijentnog rahitisa i tuberkuloze. Zbog slabo razvijene fizikalne terapije deformacije i kontrakture su bile češće i opsežnije u djece sa cerebralnom paralizom i drugim neuromuskularnim poremećajima i oštećenjima. Revoluciju u konzervativnom (neoperacijskom) liječenju u dječjoj ortopediji donijelo je otkriće gipsanih-sarenih povoja sredinom 19. stoljeća. Velike zasluge u unaprijeđenju konzervativnog liječenja posebno razvojnog poremećaja kuka repozicijom i sadrenim povojima imao je bečki ortoped krajem 19. i početkom 20. stoljeća Karl Lorenz. Otkriće anestezije i tehnika asepse i dezinficijensa unaprijedilo je i otvorilo nove mogućnosti operacijskog liječenja defromacija i ozljeda u djece a otkriće rentgena je značajno unaprijedilo dijagnostiku. Pedesetih godina ruski ortoped Ilizarov razvija svoju tehniku produženja i korekcije ekstremiteta trakcijskom histiogenezom i cirkularnim vanjskim fiksatorom. Rano pa čak i prenatalno otkrivanje deformacija sustava za kretanje omogućio je razvoj ultrazvučne dijagnostike krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Moderna dječja ortopedija danas koristi sva navedena medicinska i znanstvena dostignuća i u mnogim zemljama pa i našoj dječja ortopedija je zasebna subspecijalnost ortopedije. Dječji ortopedi imaju svoja nacionalna, europska i svjetska udruženja. Osnova dijagnostike u dječjoj ortopediji je i dalje anamneza i klinički pregled, a ako je dijete premalo pomaže heteroanamneza uzeta od roditelja. Ultrazvučna dijagnostika je osnovna dijagnostička i metoda probira u otkrivanje razvojnog poremećaja kuka u novorođenčadi. Ultrazvuk otkriva i izljeve u zglobovima i promjene na površini kostiju i mekim čestima. Rentgen je i dalje jedna od osnovnih dijagnostičkih metoda u dječjoj ortopediji. Korisna oslikavajuća metoda u dječjoj ortopediji za otkrivanje upalnih i tumorskih procesa je scintigrafija kostiju sa tehnecijem. Nedostatak rentgena i scintigrafije a posebice oblika rentgena –kompjuterizirane tomografije je ionizirajuće zračenje. Magnetska rezonancija je odlična visokorezolucijska oslikavajuća metoda kod koje nema ionizirajućeg zračenja ali je njen nedostatak dugotrajnost te je kod djece često potrebna sedacija ili opća anestezija. U metodama liječenja zabilježen je značajan napredak kako u neoperacijskim tako u operacijskim metodama, U neoperacijskim metodama tendenciji je ka što kraćoj sadrenoj te korištenju udobnijih ortoza. U operacijskim tehnikama tendencija je prema mikroinvazivnim i endoskopskim procedurama te zahvatima na pločama rasta . U liječenju angularnih deformacija umjesto klasičnih osteotomija sa velikim rezom i vanjskih fiksatora sve više se koriste mikroinvazivne procedure kontrole rasta gdje sa na jednoj strani ploče rasta postave implantati i na taj način uspori rast na jednoj strani ploče raste, dok rast na neoperiranoj strani korigira deformaciju(slika osmice). U liječenja prijeloma u djece je prisutan pomak od neopercijskih metoda sa dugotrajnom imobilizacijom prema operacijskim metodama posebice intramedularnoj elastičnoj fiksaciji. U duge kosti ekstremiteta uvode se čelični ili titanski čavli koje se predohodno saviju, nakon uvođenja u kost čavli se nastoje ispraviti i na taj način fiksiraju kost . U primjeni su novije generacije vanjskih fiksatora koji omogućavaju nakon osteotomije uz pomoć komjuterskog planiranja da se deformirana kost ispravi u sve tri dimenzije i istovremeno produži. U svom radu dječji ortopedi surađuju sa drugim medicinskim i nemedicinskim strukama: fizioterapeutima, pedijatrima i radiolozima dječjim i plastičnim kirurzima, psiholozima i drugim.